Ko se boji klijenta još, ili, car je go?!
“Naš posao je prepun idiota koji pokušavaju oduševiti koristeći se pretencioznim izrazima.” – David Ogilvy
Al’ što ja volim iskrenu, direktnu i otvorenu komunikaciju, pa to je čudo neviđeno! Imam neki osjećaj, da je David Ogilvy živ kako bi se skroz lako sporazumjeli. Ako slučajno ima neko da ne zna, Ogilvy je bio tata mata za marketing. Legenda nad legendama, Tito i partija. Kod nas još nisam srela nikog ko bi mu bio sličan. A baš kontam da mi je jedan taki da nam u brk skreše sve šta jest i sve šta nije. Jer meni nije naročito do tog da vičem da je car go, ali da budem iskrena, ne mogu više ni da šutim. Što bi rekao moj drug Nihad: „nisam ja ničija kutija“.
Nažalost, vidjela sam puno careva golaća za ovih mojih 100 i kusur godina u poslu. Ali, da ne nabrajam sad sve, biće vremena. Nego, ima tu jedna dominantna muka koju mi je sve teže i teže gledati. A to vam je, dragi moji, strah od klijenta…
Strah od klijenta je car koji je go. Kako znam? Pa, u korist uštede vremena, reći ću vam samo toliko da mi je bila dovoljna jedna jedina saradnja u kojoj sam dozvolila da ekstremno velik i nerealan strah dominira tim odnosom. A taj jedan i jedini put rezultirao je proizvodom koji je urađen identično kako je klijent naredio, ali nije plasiran jer nije valjao pet para. S moje strane, rezultat je bio najsličniji onom što zovemo umjeren do teški nervni slom, nakon kojeg je uslijedilo obećanje mene meni „da se više nikad nećemo tako igrati“.
„Ako ne kažemo DA punog srca i autentično, počet ćemo govoriti DA ogorčeno, a to će nas dovesti do mnogo većih problema nego što bismo ih imali da smo u startu rekli NE.“ – Nat Lue
Na koljenima preklinjem kolege da detektuju ovaj strah u svojim aktivnostima. On se krije u pretencioznim mailovima koje pišemo klijentima, a nađiđamo ih sa KPI, CTA, ROI, ToR i drugim „pametnim“ vokabularom. To nije znanje, to vam je skraćenica za dijagnozu. Krije se i u jezivim mailovima upućenim kolegama sa prijetećom kaznom u CC. To nije autoritet, to je vladavina straha. On vam se krije i u šljaštećim .ppt prezentacijama koje vrište „bojimo se da ćete vidjeti ono šta je ispod površine“. A da ne pričam o tom koliko se krije u suzama i u brojnim neopravdano neprospavanim noćima. To nije profesionalizam, to je nervni slom u najavi. Iliti burnout, poznata i česta agencijska boljka.
Moliću vas često na ovom blogu da odnose u marketing industriji posmatrate kao i odnose među „običnim ljudima“. Kome je strah donio dobar rezultat? Ko želi živjeti i raditi pod strahom? Zar je stvarno ono što je ispod površine strašnije od lažnog sjaja? Jer, na kraju balade, ispod svake površine, ispod svakog klijenta, a bogami i svakog account managera je čovjek. A čovjek koji se ne boji da bude autentičan, da ne krije svoje salo, dvije-tri sijede, karijes na dvici, podočnjake i poderane čarape, kao i onaj koji opsuje jer realno nije bilo boljeg izraza, ili stavi srce na kraju maila jer se tako osjeća, e to je meni legenda nad legendama, Tito i partija, car svih careva. S takvima se uvijek volim igrati. Te i takve na putu prema uspjehu ne sputava nikakvo nađiđano i preteško „carsko“ ruho. I s tim i takvim svaki posao prođe kao s pjesmom…
Ko se boji vuka još? Tri za groš, tri za groš! Vuka se ne bojim ja, tra la la la la…
♥
Feri
