Posts

Ko se boji klijenta još, ili, car je go?!

“Naš posao je prepun idiota koji pokušavaju oduševiti koristeći se pretencioznim izrazima.” – David Ogilvy

Al’ što ja volim iskrenu, direktnu i otvorenu komunikaciju, pa to je čudo neviđeno! Imam neki osjećaj, da je David Ogilvy živ kako bi se skroz lako sporazumjeli. Ako slučajno ima neko da ne zna, Ogilvy je bio tata mata za marketing. Legenda nad legendama, Tito i partija. Kod nas još nisam srela nikog ko bi mu bio sličan. A baš kontam da mi je jedan taki da nam u brk skreše sve šta jest i sve šta nije. Jer meni nije naročito do tog da vičem da je car go, ali da budem iskrena, ne mogu više ni da šutim. Što bi rekao moj drug Nihad: „nisam ja ničija kutija“.

Nažalost, vidjela sam puno careva golaća za ovih mojih 100 i kusur godina u poslu. Ali, da ne nabrajam sad sve, biće vremena. Nego, ima tu jedna dominantna muka koju mi je sve teže i teže gledati. A to vam je, dragi moji, strah od klijenta…

Strah od klijenta je car koji je go. Kako znam? Pa, u korist uštede vremena, reći ću vam samo toliko da mi je bila dovoljna jedna jedina saradnja u kojoj sam dozvolila da ekstremno velik i nerealan strah dominira tim odnosom. A taj jedan i jedini put rezultirao je proizvodom koji je urađen identično kako je klijent naredio, ali nije plasiran jer nije valjao pet para. S moje strane, rezultat je bio najsličniji onom što zovemo umjeren do teški nervni slom, nakon kojeg je uslijedilo obećanje mene meni „da se više nikad nećemo tako igrati“.

„Ako ne kažemo DA punog srca i autentično, počet ćemo govoriti DA ogorčeno, a to će nas dovesti do mnogo većih problema nego što bismo ih imali da smo u startu rekli NE.“  – Nat Lue

Na koljenima preklinjem kolege da detektuju ovaj strah u svojim aktivnostima. On se krije u pretencioznim mailovima koje pišemo klijentima, a nađiđamo ih sa KPI, CTA, ROI, ToR i drugim „pametnim“ vokabularom. To nije znanje, to vam je skraćenica za dijagnozu. Krije se i u jezivim mailovima upućenim kolegama sa prijetećom kaznom u CC. To nije autoritet, to je vladavina straha. On vam se krije i u šljaštećim .ppt prezentacijama koje vrište „bojimo se da ćete vidjeti ono šta je ispod površine“. A da ne pričam o tom koliko se krije u suzama i u brojnim neopravdano neprospavanim noćima. To nije profesionalizam, to je nervni slom u najavi. Iliti burnout, poznata i česta agencijska boljka.

Moliću vas često na ovom blogu da odnose u marketing industriji posmatrate kao i odnose među „običnim ljudima“. Kome je strah donio dobar rezultat? Ko želi živjeti i raditi pod strahom? Zar je stvarno ono što je ispod površine strašnije od lažnog sjaja? Jer, na kraju balade, ispod svake površine, ispod svakog klijenta, a bogami i svakog account managera je čovjek. A čovjek koji se ne boji da bude autentičan, da ne krije svoje salo, dvije-tri sijede, karijes na dvici, podočnjake i poderane čarape, kao i onaj koji opsuje jer realno nije bilo boljeg izraza, ili stavi srce na kraju maila jer se tako osjeća, e to je meni legenda nad legendama, Tito i partija, car svih careva. S takvima se uvijek volim igrati. Te i takve na putu prema uspjehu ne sputava nikakvo nađiđano i preteško „carsko“ ruho. I s tim i takvim svaki posao prođe kao s pjesmom…

 

Ko se boji vuka još? Tri za groš, tri za groš! Vuka se ne bojim ja, tra la la la la…

♥

Feri

/by

KAKO SAM, KAO PR, SAMA SEBI PRODALA PROIZVOD

Moj put u PR vode počeo je jednom nadobudnom i nadasve samouvjerenom prijetnjom. Dolazim da promijenim način na koji brendovi komuniciraju s javnostima i sa sobom donosim novu eru PR-a.

#štaimanismoteprepoznali 🙂

S ove tačke gledišta, beskrajno cijenim kako su na to reagovali moji sagovornici –  mnogi od njih vrlo, vrlo, važni sudionici bh. medijske scene. Uz suzdržani blagi osmijeh, poštedjeli su me brutalne stvarnosti s kojom su se u narednom periodu suočile moje namjere i moja prijetnja. Ali to je druga priča.

Jedan od prvih brendova sa kojima sam počela sarađivati bio je iz kategorije „ljepota i zdravlje“. Dovoljno dobar uslov da ostvarim svoje namjere, jer vjerujem da PR može biti dobar ukoliko se onaj koji na njemu radi može poistovjetiti sa njegovom filozofijom. Shvatiti proces nastanka, prepoznati autentičnu priču, uvidjeti stvarnu korist koju brend donosi svojim korisnicima, sve to i mnogo više, sastavni su dijelovi dobrog PR-a. Ako mene pitate. Tako je presjek moje startne pozicije bio ovakav: ne koristim kozmetiku, ali sam žena i mogu da shvatim drugu ženu – onu koja je kreirala proizvod sa željom da uljepša živote drugih žena, ali i onu kojoj je potrebno rješenje određenog problema. Ono što je svakako moralo uslijediti je testiranje proizvoda, kako bih se i sama uvjerila u njegovu vrijednost, jer pored svega drugog, vjerujem da dobra PR priča ne može biti temeljena na lažima. Ako ćemo pričati dugoročno.

Međutim, vremena za testiranje nije bilo jer je novi val kampanje bio pred vratima, pa sam tako morala da pronađem motivaciju, inspiraciju i uvjerenje u zadatim okolnostima (koje, btw, nisu bile loše). Brend su mi predstavili članovi tima, a ja sam imala izbor da li da u tu priču vjerujem, ili ne. Činjenica – mnogo je dobro ako brend ima autentičnu priču i poziciju. Ako je na prvi pogled nema, onda je vrlo važno da se ona čim prije definiše. Moram dodati da u ovom trenutku nisam mogla podijeliti oduševljenje, jer sam nekad ranije na jednom TV kanalu već čula autentičnu i dirljivu priču na istu temu, pa sam pomislila da će biti veliki izazov ovu novu učiniti originalnom, kad postoji neko ko je to prije uradio. Da, vjerujem da će PR biti daleko bolji ukoliko ne ponavljamo  i ne kopiramo druge. Ispostavilo se kasnije da je priča koju sam čula na TV zapravo bila priča brenda na kojem i radim. Win!

Tako je uskoro počela kampanja, a sa njom i moje istraživanje na teme kozmetika, ljepota, koža i sve drugo što se tih tema dotiče i izdaleka. I iako mi se činilo da sam sve bliže i dublje doticala srž, uskoro sam shvatila da sam od tih tema najudaljenija upravo ja. Privatna ja. Jer, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja spašavanja moje kože, prestala sam da se trudim, pa sam tako došla do toga da ne kupujem kozmetiku za njegu kože, ne volim svoju kožu, niti imam naročito pohvalan odnos prema svom zdravlju i ljepoti. To sam jednostavno prekrižila i bez imalo gorčine ostavila u folder „nema tome pomoći“.

Tako bi to sve i ostalo da se situacija nije razvila u splet okolnosti nakon kojih sam na koži vrata dobila nepodnošljivu iritaciju, koja je vapila za hitnim „daj šta daš, ali ne mogu više da trpim“ rješenjem. U tom trenutku, na moju sreću, u blizini sam imala samo jedan mali testni uzorak proizvoda o kojem sam trebala pisati. Već sljedeće jutro, moja iritacija je prestala, a trag na koži bio je duplo manji. Nakon pet dana korištenja, moj problem je potpuno nestao, a ja sam se još jednom uvjerila da je istina najbolji sastojak dobrog PR-a. Koliko god vam ovo zvučalo kao kliše.

Činjenica – svaki rad na unapređenju brenda, poslovanja i sebe, naizgled teče sporo. Za kontinuiran rast, potrebno je malo samopouzdanja, malo ulaganja, malo edukacije, malo discipline i mnogo neodustajanja. Tako se u nastavku desilo i to da je sa kampanjom i opsežnim istraživanjem kozmetičke industrije počela i moja emotivno-tjelesna transformacija koja još uvijek traje. Sve zajedno ide nevjerovatno lijepom putanjom. Sve se više radujem kad vidim brend na policama trgovina, ali i kad vidim svoj odraz u ogledalu. Za zdravu i lijepu kožu, dovoljno je da se izdvoji malo vremena koje će biti posvećeno samo njoj. Potrebno je, naravno, znati i šta joj se smije, a šta ne smije raditi. Isto kao i za dobar PR, posvećenost brendu i edukacija unutar interesne sfere uvijek će rezultirati zadovoljstvima na koja nismo ni računali na samom početku.

Neki dan sam otišla u kupovinu i kući donijela naramak preparata za njegu kože. Tako sam pretvorila najtvrdokornijeg, nepovjerljivog, ne-kupca kozmetike u najsretniju mušteriju na svijetu. Nekad sam bila čvrsto uvjerena da meni niko nikad i ništa ne može prodati. Čini mi se sad da sam samu sebe, samoj sebi, figurativno rečeno, „kupila“.  Pa mi se baš zato čini i to da dobar PR (a samim tim i marketing kao njegova vrhovna domena) zapravo uopšte ne bi trebao prodavati, nego kupovati.

 

/by

Šta fali ženama Liderima?

She.marketing nisam zamislila kao platformu na kojoj su suverene vladarice žene i niko drugi nema pravo glasa. Pa kad mi kažu ‘hej, ova ti je ženska super za to tvoje’, velim da nije to ‘takav’ blog, ovo je samo sve i svašta o marketingu iz mog ugla, koji je, igrom slučaja, ženski. Međutim, ne bi bilo fer ni da gušim pitanja koja me kopkaju, samo zato da nekom ne bi bilo tu mač ženske politike. I sad kad sam izbacila blokadu iz sebe, možemo preći na temu.

Ima već sigurno preko nekoliko mjernih jedinica vremena kako posjećujem jedno zanimljivo okupljanje, kodnog naziva Leaders Tribe. Voljela bih to sačuvati kao najveću tajnu ikad, iz najsebičnijih mogućih razloga. Da ne dođu druga djeca i ne pokvare mi nešto toliko lijepo, nešto toliko snažno lijepo, da mi je zbog tog milija i ova država, i njeni ljudi, i njene žene i njeni lideri (ne mislim na one lidere). Nije to da ja mislim da su druga djeca zločesta, nego se jednostavno često tako dogodilo, kad god mi je nešto bilo lijepo, pojavio bi se neko da to ‘razbatali’.

Ipak možda nisam toliko sebična, pa ću vam reći kako je Leaders Tribe nezavisna zajednica entuzijasta koji gore za širenje dobre prakse liderstva u našoj zemlji. Ideju je pokrenula sjajna mlada žena, Vernisa Rejhan, po uzoru na slične prakse u Švedskoj, odakle se vratila da bi radila u BiH. Ha! Zamislite to. Mi bismo u Švedsku, a Vernisa došla u Bosnu.

Ukratko, Vernisa organizuje okupljanje, najavi svaki put 4 govornika, temu, a mi se ostali okupimo i svjedočimo pozitivnim pričama, primjerima, ljudima, liderima. Svjedočimo, dijelimo, mislimo na glas, podržavamo, pitamo, učimo… Nema mi dražeg mjesta od onog gdje piše ‘otvoreni smo za sva pitanja’. 🙂

I… tako, jednog hladnog zimskog dana, ne tako davno, najavi nam Vernisa novo okupljanje i novu temu. Tema: Neki lideri su rođeni kao žene, a govornice 4, riječima stvarno neopisivo izvanredne, mlade liderice. Ajla Fijuljanin, Iva Đikić, Tajana Vučić i Anna Bäcklin.

Neki lideri su rođeni kao žene

Pa, šta im to fali, pa sam zbog tog ovaj tekst tako nazvala?

Možda je bolje da odmah kažem kako zapravo mislim da imaju nešto viška, ali do tog ćemo doći na kraju ove balade.

Na ovo promišljanje natjerala me tema posljednjeg Leaders Tribe okupljanja i one 4, velike kao planina, male žene. Po čemu se one razlikuju od lidera koji su rođeni kao muškarci? Danas, rekla bih ne po mnogo čemu. Upečatljivo, po audio-vizuelnim efektima i malo (ne u pravilu) po nježnim manirima i javnom i transparentnom emitovanju emotivnog stanja. I to je to. Kraj priče. I bio bi kraj priče da je ovo film u režiji braće Cohen. Ali, nije. Ovo je priča kojoj se kraj ne nazire, pa ću sad biti krajnje iskrena. Na ovu priču potakao me i jedan sićušni incident koji mi je samo odmotao film, zapravo seriju incidenata koji ujedno nude odgovor na pitanje onog viška s kojim malo koja žena nije muku mučila. I možda se tačno u tom nemjerljivom višku krije i najveća razlika između muškog i ženskog lidera.

Ima period života kad se samo uživa i sve je kako treba. A onda se odjednom, nepozvan, javi neki glas koji počne govoriti kako ne treba. U 95% slučajeva, to je ženski glas i smjela bih ruku u vatru staviti da ga čuju samo žene.

Šta je došla ovdje da nam maše tom dugom, plavom kosom?! Misli da je pametnija od nas, sa tim svojim diplomama i savršenim engleskim?! Šta umišlja, vidi je, šta se pravi, gdje će takva, šta će reći, zar stvarno misli… i tako dalje, po istom principu, uz male nijanse. Bio to glas majke (da, i rođene majke), prijateljice, neprijateljice, ili svoj unutrašnji, žene postanu primorane da ga slušaju. I bez obzira na to da li će ih baš taj glas voditi dalje kroz životne puteve, uticati na njihove životne odluke, ili ne, činjenica je da ne postoji trenutak u životu žene u kojem je ona uskraćena za priliku da čuje taj glas. I šta god uradila; ljubila – ratovala, imala – nemala, učila – propadala, pobjeđivala – gubila… tom glasu neće nikad biti dovoljno dobra.

I šta onda žena radi? Žena sluša muziku koja kaže ...najbolja si kakva jesi ne dozvoli da te iko kvari…, čita knjige u kojima piše da je ona ok i da si ti ok, izbjegava negativnu energiju i mic po mic dođe do trenutka kad se usudi stati pod reflektor i ispričati svoju priču, misleći, ovaj put je sve toliko lijepo da nema šanse da … … dođe neko i sve pokvari. Ali, dođe. Onaj glas.

Danas želim da nas uvjerim da je taj glas višak. Potpuno nepotreban balast koji čini veliku razliku između razvojnog puta muškarca i žene lidera. I ne znam kako ga zaustaviti, a bilo bi tako lijepo da stane. U kući, u školi, na ulici, na poslu, u prodavnici, u rađaoni, na bini, u publici… Evo, možda i ne mora da stane. Samo da promijeni kurs. Da prestane biti balast koji usporava plovidbu, nego da postane vjetar, jedro, kormilo, kompas…

Jednakost počinje kod kuće. – ovim riječima je Anna Bäcklin završila svoje izlaganje tog zimskog dana. Bilo bi korisno da stvarno tamo i počnemo, a da biti liderica postane stvar individualnog izbora, a ne borbe s glasovima.

Jer jednakost, između svega ostalog, znači i to da jednako budemo pošteđeni suvišnih komentara. Oni su onaj višak od kojeg glava fakat boli. Ženska glava. A kad žensku boli glava, onda znamo da nema ništa od akcije.

Feri

p.s.

A zašto uopće pričati o Liderima unutar okvirne priče o marketingu? Reći ću to najbanalnije moguće: je li vama draže ući u kafanu čiji je gazda živa legenda, ili u onu čiji je gazda smrad neviđeni?

/by