She.marketing nisam zamislila kao platformu na kojoj su suverene vladarice žene i niko drugi nema pravo glasa. Pa kad mi kažu ‘hej, ova ti je ženska super za to tvoje’, velim da nije to ‘takav’ blog, ovo je samo sve i svašta o marketingu iz mog ugla, koji je, igrom slučaja, ženski. Međutim, ne bi bilo fer ni da gušim pitanja koja me kopkaju, samo zato da nekom ne bi bilo tu mač ženske politike. I sad kad sam izbacila blokadu iz sebe, možemo preći na temu.

Ima već sigurno preko nekoliko mjernih jedinica vremena kako posjećujem jedno zanimljivo okupljanje, kodnog naziva Leaders Tribe. Voljela bih to sačuvati kao najveću tajnu ikad, iz najsebičnijih mogućih razloga. Da ne dođu druga djeca i ne pokvare mi nešto toliko lijepo, nešto toliko snažno lijepo, da mi je zbog tog milija i ova država, i njeni ljudi, i njene žene i njeni lideri (ne mislim na one lidere). Nije to da ja mislim da su druga djeca zločesta, nego se jednostavno često tako dogodilo, kad god mi je nešto bilo lijepo, pojavio bi se neko da to ‘razbatali’.

Ipak možda nisam toliko sebična, pa ću vam reći kako je Leaders Tribe nezavisna zajednica entuzijasta koji gore za širenje dobre prakse liderstva u našoj zemlji. Ideju je pokrenula sjajna mlada žena, Vernisa Rejhan, po uzoru na slične prakse u Švedskoj, odakle se vratila da bi radila u BiH. Ha! Zamislite to. Mi bismo u Švedsku, a Vernisa došla u Bosnu.

Ukratko, Vernisa organizuje okupljanje, najavi svaki put 4 govornika, temu, a mi se ostali okupimo i svjedočimo pozitivnim pričama, primjerima, ljudima, liderima. Svjedočimo, dijelimo, mislimo na glas, podržavamo, pitamo, učimo… Nema mi dražeg mjesta od onog gdje piše ‘otvoreni smo za sva pitanja’. 🙂

I… tako, jednog hladnog zimskog dana, ne tako davno, najavi nam Vernisa novo okupljanje i novu temu. Tema: Neki lideri su rođeni kao žene, a govornice 4, riječima stvarno neopisivo izvanredne, mlade liderice. Ajla Fijuljanin, Iva Đikić, Tajana Vučić i Anna Bäcklin.

Neki lideri su rođeni kao žene

Pa, šta im to fali, pa sam zbog tog ovaj tekst tako nazvala?

Možda je bolje da odmah kažem kako zapravo mislim da imaju nešto viška, ali do tog ćemo doći na kraju ove balade.

Na ovo promišljanje natjerala me tema posljednjeg Leaders Tribe okupljanja i one 4, velike kao planina, male žene. Po čemu se one razlikuju od lidera koji su rođeni kao muškarci? Danas, rekla bih ne po mnogo čemu. Upečatljivo, po audio-vizuelnim efektima i malo (ne u pravilu) po nježnim manirima i javnom i transparentnom emitovanju emotivnog stanja. I to je to. Kraj priče. I bio bi kraj priče da je ovo film u režiji braće Cohen. Ali, nije. Ovo je priča kojoj se kraj ne nazire, pa ću sad biti krajnje iskrena. Na ovu priču potakao me i jedan sićušni incident koji mi je samo odmotao film, zapravo seriju incidenata koji ujedno nude odgovor na pitanje onog viška s kojim malo koja žena nije muku mučila. I možda se tačno u tom nemjerljivom višku krije i najveća razlika između muškog i ženskog lidera.

Ima period života kad se samo uživa i sve je kako treba. A onda se odjednom, nepozvan, javi neki glas koji počne govoriti kako ne treba. U 95% slučajeva, to je ženski glas i smjela bih ruku u vatru staviti da ga čuju samo žene.

Šta je došla ovdje da nam maše tom dugom, plavom kosom?! Misli da je pametnija od nas, sa tim svojim diplomama i savršenim engleskim?! Šta umišlja, vidi je, šta se pravi, gdje će takva, šta će reći, zar stvarno misli… i tako dalje, po istom principu, uz male nijanse. Bio to glas majke (da, i rođene majke), prijateljice, neprijateljice, ili svoj unutrašnji, žene postanu primorane da ga slušaju. I bez obzira na to da li će ih baš taj glas voditi dalje kroz životne puteve, uticati na njihove životne odluke, ili ne, činjenica je da ne postoji trenutak u životu žene u kojem je ona uskraćena za priliku da čuje taj glas. I šta god uradila; ljubila – ratovala, imala – nemala, učila – propadala, pobjeđivala – gubila… tom glasu neće nikad biti dovoljno dobra.

I šta onda žena radi? Žena sluša muziku koja kaže ...najbolja si kakva jesi ne dozvoli da te iko kvari…, čita knjige u kojima piše da je ona ok i da si ti ok, izbjegava negativnu energiju i mic po mic dođe do trenutka kad se usudi stati pod reflektor i ispričati svoju priču, misleći, ovaj put je sve toliko lijepo da nema šanse da … … dođe neko i sve pokvari. Ali, dođe. Onaj glas.

Danas želim da nas uvjerim da je taj glas višak. Potpuno nepotreban balast koji čini veliku razliku između razvojnog puta muškarca i žene lidera. I ne znam kako ga zaustaviti, a bilo bi tako lijepo da stane. U kući, u školi, na ulici, na poslu, u prodavnici, u rađaoni, na bini, u publici… Evo, možda i ne mora da stane. Samo da promijeni kurs. Da prestane biti balast koji usporava plovidbu, nego da postane vjetar, jedro, kormilo, kompas…

Jednakost počinje kod kuće. – ovim riječima je Anna Bäcklin završila svoje izlaganje tog zimskog dana. Bilo bi korisno da stvarno tamo i počnemo, a da biti liderica postane stvar individualnog izbora, a ne borbe s glasovima.

Jer jednakost, između svega ostalog, znači i to da jednako budemo pošteđeni suvišnih komentara. Oni su onaj višak od kojeg glava fakat boli. Ženska glava. A kad žensku boli glava, onda znamo da nema ništa od akcije.

Feri

p.s.

A zašto uopće pričati o Liderima unutar okvirne priče o marketingu? Reći ću to najbanalnije moguće: je li vama draže ući u kafanu čiji je gazda živa legenda, ili u onu čiji je gazda smrad neviđeni?